Potvrdu da je život večita igra, večito kretanje, nalazimo u stihovima Tatjane Jakić. Dva ciklusa pesama, Frak i cilindar i Stiletto potpetice, samo potvrđuju da je suština života zaista dijalektička. Muškarac iz prvog ciklusa voli ženu iz nekih eteričnih visina ili možda daljina, njegova nežnost je anđeoska, on je prati i štiti poput aure.
Život je san čuvena je drama velikog španskog pisca Kalderona de la Barke. Da, san je ona nežna fluidnost u kojoj ljubav postoji i raste, to je ona dimenzija koja pruža zvezdanu sigurnost i sjaj, prizvuk božanske večnosti.
U drugom ciklusu ljubav ima svoje mirise i zvuke, ona postaje opipljiva, ali dok smo ovde na zemlji, paradoks je taj prisutni impuls našeg disanja i one sveprisutne svesti koja se spušta i do nivoa ćelijskog metabolizma, i zato protagonisti ovih stihova žive u večnosti, a razilaze se u trenutku.
"Kao i na Magritovim slikama, ovi stihovi i ovo srce nude mesto za šešir do poslednjeg dana, ali to lice kao subjekt ljubavi jeste samo san, samo ideja…
Tatjana je ovim stihovima ispisala svog Gradinara. Ljubav je sve, istovremeno i potraga i čežnja, doziva se kroz snove, ima svoje mirise… dodiruju je preverovsko sunce i njegova užarena istančanost, tanano srce i prefinjena duša, koji su skučeni u ovom svetu.
Onaj koji je voljen mora imati kosmičke razmere i istu takvu svest, i zato su njegov dah i njegovo postojanje poput izmaglice. Dok biće pesnikinje raste i puni se Ljubavlju i Smislom, taj neko se približava jer ga privlači stidljiva nit srca koje želi da voli." - Milovan Stanković, pisac i pesnik
Dodaj komentar
Prijavi se