Zbirka pripovedaka Bašta sljezove boje retrospektivno nas vraća u prošlost, u detinjstvo našeg pisca – Branka Ćopića, opisujući nam njegov zavičaj, ali i događaje koji su obeležili najlepše dane njegovog života. Ova knjiga počinje pismom, koje je Branko uputio svom preminulom prijatelju Ziji Dizdareviću, jer je osećao potrebu da svoj strah od starosti i smrti podeli sa njim. Kako čitaoce ne bi opterećivao sumornim i crnim mislima, napisao je ovu knjigu i odveo ih u svet jave i sna, u svet detinjstva.

U prvom delu knjige – Jutra plavog sljeza pisac svoje pripovedanje započinje pripovetkom Bašta sljezove boje, u kojoj se srećemo sa najomiljenijim piščevim likom – deda Radetom. Nemoćan da popravi svet, autor se vraća u detinjstvo, u telo dečaka, i s njegovog aspekta nam govori o svojim doživljajima iz detinjstva, prisećajući se deda Radeta, čiča Nidže i mnogih drugih. Uvođenjem deda Radeta, jedinstvenog i tvrdoglavog junaka po svom uverenju, čitaocima se uliva vera i optimizam u neki lepši i pravedniji svet, što Brankove pripovetke čini još dražesnijim. Pripovetke koje pripadaju prvom delu zbirke nesumnjivo odišu lepotom piščevog zavičaja, ali i bogatstvom i toplinom emocija koje iz njih proističu. U drugom delu zbirke, Dani crvenog sljeza, Branko je u poodmaklim godinama, ali se priseća kako je lepo bilo istraživati na ujakovom tavanu, prepunim tajnama i iznenađenja i tragati za surovim bojovnicama golubijeg srca. A vraćanje u piščevo detinjstvo znači vraćanje u naša detinjstva…

"Negdje iza mene u ovome svijetu je selo Hašani, kuća mog ujaka i moje godine između sedme i dvanaeste, dani djetinjstva, stariji i mudriji od Kolumba, Tesle i barutnih izumitelja, dani kad smo bili vrlo smjeli i bezgranično bogati.”