Gledavši u detinjstvu lutkarsku predstavu s motivom Fausta, mali Gete nikako nije mogao da zaboravi lik Fausta. Kako je vreme prolazilo, taj lik je bivao sve snažniji, da bi, naposletku, i oživeo u Geteovoj knjizi. Ono što nam je Gete ostavio jeste, zasigurno, ova veličanstvena knjiga – Faust, toliko lelujava i snažna, prava slika dramsko–epske forme, koja kroz svoje celine, bilo manje ili veće, oslikava životni put glavnog junaka Fausta. U dijalogu Boga i Mefistofela, spoznajemo o učenom
mladiću, odnosno Faustu, koji se bori između želje da otkrije sve tajne sveta i ljudske ništavnosti i nemoći koja mu onemogućava da otkrije suštinu i smisao čovekovog bitisanja.
Umoran od toga što mu nauka, a kasnije ni magija, nije pomogla da shvati suštinu svog postojanja, pomišlja na samoubistvo, a spas u tome donose crkvena zvona, koja ga vraćaju u stvarnost, među ljude. Tada se upoznaje sa demonom, sa Mefistofelom, koji želi da mu pokaže kako se hedonizam postiže u svakodnevnom zadovoljavanju nagona i strasti, a ne u učenju i istraživanju. Druženje sa Mefistofelom postaje put velikih i malih uživanja, počevši od studentskih pijanki u Auerbahovom podrumu. Gete je
želeo da njegov junak doživi ljubav, pa ga tako podmlađuje kako bi se zaljubio u Greticu, koja u njemu budi čista osećanja i misli i koja mu pomaže da shvati da je on, zapravo, biće nebeskog i zemaljskog porekla. Međutim, Faust ne odustaje od lutanja…
Ovo neujednačeno delo, koje, prema rečima Getea, ima i početak i kraj, a ipak nije celina, izražava ono što se u nama bori godinama, vekovima. Naša želja za saznanjem, za onim beskonačnim, za nedostižnim, budi u nama jednog Mefistotela, nalik onom u Faustu i upravo ta želja za nedohvatljivom istinom čini nas ljudima. Gete je ovim delom samo želeo da nam kaže da je svako od nas, zapravo Faust, koji u sebi nosi klicu mefistofelovskog zla, Gretine dobrote i Faustovog traganja.
Dodaj komentar
Prijavi se