Postoje ljudi kojima nije dato da blagoslove svet nekom velikom stvaralačkom idejom, niti se nadaju da će ih potomstvo nešto posebno pamtiti i hvaliti! Ali, istovremeno, oni pripadaju onom većem delu čovečanstva, bezimenom i bezličnom, onom delu koje je, ipak, najviše izgaralo da se izgradi i na kojem počiva ovaj i ovakav svet. Ti ljudi, čijih imena se više niko i ne seća, sagradili su gradove, napravili pruge i puteve, škole I fabrike, zapisali poslovice koje su koristili u međusobnim
razgovorima, a kojima se najneposrednije mogu otkrivati i pratiti ne samo posledice spoljašnjih uticaja, već i nade, misli, verovanja, mitovi i bojazni tog naroda kojem su pripadali; neki od tih ljudi su, ipak, postali manje ili više poznati, jer su napisali knjige i u njima su, razmišljajući o svekolikoj ljudskoj prirodi, između ostalog, izrekli po neku misao koja zaslužuje da se upamti. Stoga i Meša Selimović u knjizi "Derviš i smrt" kaže da kad ljudi pronađu lepu misao, trebalo bi da je
čuvaju pod staklom, da se ne isprlja. Upravo takve misli, kao i narodne poslovice iz svih krajeva sveta, želeći da se ne zaborave, pokušao sam da pretočim u jednu celinu. U tom cilju, u ovoj knjizi su zastupljene duhovite i ponekad veoma ozbiljne narodne poslovice i misli kojima se odslikavaju sve naše želje, mane i vrline. Kao pouka, ili poruka, nikoga ne obavezuju, ali, kako kaže Ivo Andrić, one su "svirepa fatamorgana naše svesti, ne čujemo ih i ne shvatamo dok god ne učinimo protivno od
onoga što one uče". Parafrazirajući Baltazara Gracijana, koji kaže da ima ogledala za lice, ali ih nema za dušu, to neka nam takvo ogledalo bude ova zbirka. Priređivač
Dodaj komentar
Prijavi se