Bora Stanković je za vreme svojih gimnazijskih dana video lepu Ciganku – Koštanu, koja je zaludela celo Vranje. Sva ta gledanja i zbivanja pratio je, te je odlučio da o njoj i piše, pa je tako Koštana objavljena 1901. godine.
Koliko je Koštana zaludela Vranjance, saznajemo od svirača Demirana: „Koštanče, komšika mi beše. Sedela je, evo, u ovu kuću prekoputa, dok je ne odvedoše u Banju. Sa njom sam svirao. A ona kad zapoje i zaigra, da ti je četiri oči, pa da je se ne nagledaš. Starac jedan u našu malu će umre, a Koštanče oće da vidi. Bre, ćuti, duša će ti ispadne, kazuju mu, a on oće…” Ono što nam je on rekao, sasvim je bilo dovoljno da razumemo zbog čega je u njoj autor nalazio inspiraciju i zašto je svoje delo
naslovio upravo ovako.
Međutim, u Nečistoj krvi autor je likove gradio tako što je zalazio u njihovu psihu i u njihova najtananija osećanja, želeći da otkrije ljudske sudbine kroz čulnosti i zanesenosti mlade Sofke. Priznat kao najbolji realistični roman, otkriva nam surovu istinu o nečistoj krvi kao problemu sredine, degeneraciji kuće u kojoj potomci bivaju kažnjeni za raskalašni život svojih predaka, o Sofki koja plaća zbog razvratnog života svojih starijih, o njenoj zloj sudbini, koju su izazvala tri muškarca:
njen otac, svekar Marko i muž Tomča.
Ipak, kroz svoja dela Bora je sačuvao stari vranjanski život, koga je osećao sve više i više kako je vreme prolazilo i kako ga je sam sve jače branio od zaborava.
Dodaj komentar
Prijavi se