ŽIČA PRE ŽIČE
Deco, davno, pre ove Žiče
Ovde je ista Žiča bila.
Niko je nije mogao videti
A svi su čuli njena krila.
I svi su znali tada,
Kao što svi znaju i sada,
Da se crkve, oduvek svete,
Prvo sazidaju na nebu
Pa posle na zemlju slete.
Znao je to i dečak Stefan
Župana Nemanje srednji sin.
Bejaše on, kao i sva deca
Lepo vaspitan, vredan i fin.
I radio je sve što radi dete
Igrao se, učio, posmatrao ptice dok lete,
Trčao za jelenima i leptirima,
Putovao sa vitezovima i pastirima
A u slobodnom vremenu,
Koje se još tada zvalo dokolica,
Osluškivao je šapat drveća i govor ptica.
I putujući tako, dođoše na ovo mesto,
Gde trava, kao i svuda,
Na isti način raste, vene i niče.
I svi videše samo travu,
A Stefan vide temelje Žiče.
I u taj mu čas,
Sa neba javi glas,
Da Žiča želi ovde da se naseli.
A Stefan, zadivljen u toj tišini,
Odluči da je vidljivom učini.
Anđeli Gospodnji,
Koji zanaju sve pomisli naše,
Sa neba na zemlju spustiše zlatni putir
I složno zapevaše:
Slava Gospodu na nebesima
A na zemlji mir.
Dodaj komentar
Prijavi se