Pred čitaocem je uzbudljivo svedočanstvo o neiskvarenoj, nevinoj, istočnjački fatalističkoj odanosti pravdi i bezuslovnoj posvećenosti ljubavi, u kojem se već pri prvom čitanju prepoznaje upečatljiv paralelizam sa orijentalnim ambijentom dočaranim u romanu Tvrđava Meše Selimovića.

Ova (is)povest ispisana je u formi dnevnika upućenog voljenoj osobi, devojci po imenu Saba, koju je pripovedač tek nakratko upoznao kao dečak. Zbog nesmotrenog detinjeg sukoba sa njenim ocem, uticajnim političarom, ubrzo će uslediti njegov petnaestogodišnji hod po mukama.

Dvadesetdevetogodišnji protagonista i narator ove pripovesti vraća se u rodno selo nakon što je u zatvoru, u uslovima teške torture, proveo petnaest godina. Fizički slomljen, on se postepeno oporavlja pod brižnim okom dobročinitelja Abasa, a motivaciju za opstanak nalazi u neumanjenoj sposobnosti za ljubav, te u sposobnosti za saživljavanje sa svetom prirode.

"Bez obzira na to hoćemo li je odrediti kao novelu ili kratak roman, ovo je elegična ljubavna pripovest, knjiga o besmislenoj surovosti života, bezočnosti korupcije i iskupljujućoj snazi ljubavi. Hobs je u stanju da do tančina predoči užas torture, podjednako kao i lepotu bašte, voćnjaka, vodopada ili planinskog masiva u severozapadnom Pakistanu. Upravo to su kvaliteti koji omogućuju da se ona pročita za svega nekoliko sati i da se potom dugo vremena pamti.“ - Aleksandar Bjelogrlić

"(…)Ovo je meditativna knjiga, prožeta upečatljivim čulnim iskustvima. U njoj ima svetlosti, slobode lastavica, mirisa zemlje, boja vode i teksture ručno pravljene hartije po kojoj autor ispisuje svoju pripovest. Ali utisak nedovršenih storija odjekivaće još dugo nakon što čitalac uvidi da neće saznati ništa o daljoj sudbini Sabe ili piščeve porodice.“ - Mirza Vahid, Gardijan