Knjiga o letu jedno je najprevođenijih finskih dela i odavno klasik svetske literature.
Ostarela umetnica, pomalo hirovita ali nimalo sentimentalna, i njena živahna i prgava šestogodišnja unuka Sofija provode leto na ostrvcu u Finskom zalivu. Zajedno istražuju okolinu, veru se po opasnim obalama, grade minijaturnu maketu Venecije, obavljaju svakodnevne poslove, doživljavaju avanture, a jednom i provale u novi letnjikovac na susednom ostrvu zato što ih je iznervirao novi vlasnik koji je kuću zaključao umesto da je kao sav normalan svet ostavi otključanu.
Baba i unuka se svađaju se, raspravljaju, raspredaju o životu, smrti, prirodi, ljubavi i raznim drugim temama koje su važne vrlo starim i vrlo mladim osobama – razgovaraju o svemu osim o smrti Sofijine majke i ljubavi koju gaje jedna prema drugoj. Smrt Sofijine majke se spominje samo jednom, kad se devojčica probudi u krevetu koji više ne mora da deli s majkom, nakon košmara u kome prtljag isplovljava na mesečini i „pun tame i mahovine” nestaje iz sobe.
Taj gubitak, iako se više ne spominje, opseda knjigu kao avet. Tako provode „uvek isto dugo leto, kad sve raste svojim ritmom.” Sofijin otac, čije je prisustvo u knjizi veoma snažno upravo zbog njegovog neprestanog odsustva – on je tu negde, zamajan važnijim stvarima – bledi i iskrsava u pripovedanju, na smenu veselom i dirljivom.
Roman vrvi od činova dobrote, razumevanja i nežnosti, što je, reklo bi se, hrabro u romanu već neobičnom po tome što uključuje razgovore jedne veoma stare i jedne veoma mlade osobe, i koji bi zbog toga vrlo lako mogao da postane sentimentalan. Ipak, nije ni na trenutak. Dete je neumorno i beskompromisno; starica je uvek na ivici premora, stalno joj se vrti u glavi, u strahu da se ne prevrne bojažljivo se kreće po predelu gde je „ravnoteža između opstanka i istrebljenja tako krhka da je i
najmanja promena nezamisliva.”
Pretnje kratkotrajnosti i prolaznosti, čak i na ovom ostrvu van vremena, tokom večitog leta, snažno su prisutne u knjizi, suprotstavljene nizu zamrznutih trenutaka: Tuve Janson genijalno uspeva da stvori pripovedno tkanje za koje se čini da ne teče unapred, već da postoji samo u pojedinim, jarkim ili potmulo svetlucavim tamnim trenucima, naizgled nasumično odabranim, izdvojenim u poglavlja, svako kao zasebna, predivno konstruisana, dovršena priče.
Njeno pisanje je svo magična obmana, njene rečenice su jednostavne i krcate; „roman se čita kao da gledate kroz bistru vodi i ugledate, iznenada, dubinu”, kaže književna kritičarka Gardijana, Ali Smit, diveći se „majstorstvu Tuve Janson dok piše o onom što je neizrečeno i onom što je nemoguće opisati, pišući naizgled sasvim lako i jednostavno, do detalja zaokupljena odmeravanjem onih tananih trenutaka koji ne bi podneli ni grama tumačenja.” U romanu se naizgled ništa ne dešava. Veliki
događaji na moru koje ih okružuje, poput brodoloma, samo su dotaknuti, dok su sićušni detalji – poput teksture mahovine nakon što se preko nje pregazi tri puta – opisani pažljivo.
Kada je autorka pogovora za englesko izdanje ove knjige otišla da obiđe to ostrvo, zaprepastila se otkrivši da čitav taj beskrajni svet koji naseljavaju Sofija i njena baba može da se obiđe za samo četiri i po minuta. Genijalna umetnica, Tuve Janson dobro je znala pravi opseg naših malih svetova.
Dodaj komentar
Prijavi se