– Glavno da smo naši.
– Eto...
– Naši, jašta – odahne i Papac.
– Svi smo, znači... naši.

Jebo sad hiljadu dinara je antiratni roman čija radnja počiva na komediji zabune. Dve grupe vojnika, hrvatska i bošnjačka, 29. avgusta 1993. naći će se jedna drugoj na nišanu ne znajući pri tome koga na nišanu drže. Obe grupe, naime, doći će na vrlo „originalnu“ ideju da za potrebe tajnog zadatka obuku neprijateljske uniforme. Tako će potpuno obesmisliti najvažnije pitanje u svakom ratu: „Ko su ’naši’ a ko ’njihovi’?“

Dok pokušavaju da smisle razrešenje pat pozicije, dvanaest vojnika prepričavaju dogodovštine iz prošlosti. Na obe strane spominju se ista mesta, isti događaji i ličnosti zbog čega njihov položaj postaje još besmisleniji i apsurdniji.

„Boris Dežulović pokušava odgovoriti na najvažnije pitanje svih naših ratova: tko je tu kome neprijatelj i što biva s neprijateljem kad presvuče uniformu? U vrijeme kada je napisan, roman je govorio o još uvek bliskoj prošlosti i o ratnim ranama koje su poslovično svježe. Danas, prošlost se udaljila, ali rane su svježije. To domoljubi čupkaju kraste. Pitanje tko je tu kome neprijatelj aktualnije je nego što je bilo...“ - Miljenko Jergović

"Jebo sad hiljadu dinara" – roman čija se radnja događa od zore do sumraka jednog ljetnog dana usred hrvatsko-bošnjačkog rata u Bosni i Hercegovini – još je jedan uzaludan pokušaj istraživanja o besmislu rata, te ulozi uniforme u životu i smrti čovjeka, vojnika i budale. Tada mu je opet palo na pamet: razmišljao je, istina, često o tome i prije nego što su se našli usred minskog polja nadomak Musemića, ali sada, baš u ovom trenutku – ležeći na trbuhu u oštroj, sparušenoj travi Suhodola, dok mu se niz nos cijedio vreli znoj, a Zagor mu glasnim šaptom psovao majku osamsto hiljada puta – Pako ni na što drugo nije mislio nego na onaj dan prije godinu i četiri mjeseca kad mu je Ćorava Žuža dala šteku Pall Malla i kad je trebao samo ostaviti onaj jebeni kusur od jebenih hiljadu hrvatskih jebenih dinara. Tada, u tom času, a on ga pamti kao da je bio jutros i pamtit će ga sasvim sigurno dok je živ – jer živjet će, kako stvari stoje, još najviše dva-tri dana – njegov se život dijelio na dva kolosijeka, i on je izabrao krivi. Samo da je rekao "u redu je, tetka Žužo!", ne bi danas pasao suhu travu u minskom polju usred Suhodola, već bi bio kompjutorski programer u nekoj mirnoj četvrti Philadelphije, s tri i pol tisuće dolara plaće, podstavljenom kožnom jaknom i velikim crnim labradorom na suvozačkom sjedištu landrovera... samo da je rekao "u redu je, tetka Žužo, jebo sad hiljadu dinara!"